Politika

Političkoj eliti se fućka za narod

Razgovarala: Radenka Marković

Foto: E-stock Agency/ Miloš Rafailović

Beogradski glas – Novinari u Hrvatskoj opisuju Ivana Pernara, zastupnika u Hrvatskom saboru iz stranke „Živi zid“, kao čoveka koji je svojim nastupima u parlamentu odvratio ljude od gledanja turskih i španskih serija i pažnju im usmerio ka događanjima u Saboru. Takođe, i kao nekoga ko je stekao status selebritija, odnosno, poznate osobe koju ljudi, kada je sretnu na ulici, rado pozdrave i zamole za zajedničko fotografisanje. Za vreme razgovora za „Beogradski/Srpski glas“ uverili smo se da Pernar nije popularan samo u Hrvatskoj. Dok smo hodajući Kalemegdanom razgovarali, Beograđani, uglavnom mlađi, prilazili su mu, pozdravljali ga, a neki su se bogami i slikali s njim. Pernar je mlad, ima 33 godine i veoma je aktivan na društvenim mrežama, pa su očigledno ljudi njegove generacije u Pernarovim stavovima i nastupima, koji se suštinski razlikuju od uobičajenih nastupa političara, prepoznali nešto što je generaciji koja dolazi blisko i poželjno. Nezavisno od toga gde živi.

Prvo pitanje se samo nametalo: čime su to on i njegov „Živi zid“ naterali ljude da se sa TV serija okrenu praćenju događanja u Saboru?

Sabor je nekada bio dosadno mjesto i nikoga nije zanimalo šta se tamo zbiva, a mi smo uspjeli ljude zainteresirat za političke teme jer smo, da tako kažem, približili politiku običnom čovjeku.

Kako?  

Pa tako što se bavimo temama koje njih zanimaju. Prije se politika često bavila apstraktnim temama, nije se puno bavila svakodnevnim životom običnog čovjeka, a mi smo upravo te životne teme gurnuli u prvi plan. Isto tako je prije, što se tiče pogleda na geopolitiku, sto posto Sabora bilo za Evropsku uniju i NATO, iako je unutar stanovništva postojala podjela. Nisu svi bili za to i mi zapravo predstavljamo ljude koji ne podržavaju tu globalističku agendu.

U jednom intervjuu rekli ste i da ekonomski problemi Hrvatske zapravo potiču od članstva u Evropskoj uniji. Kako kada Hrvatska nije dugo član EU?

Uvelike potiču baš od toga. Potiču oni zapravo i prije toga, jer naša politika je dugo vremena bila podređena njihovoj političkoj volji. Mi nismo počeli provodit ekonomsku politiku po diktatu Brisela tek ulaskom u EU nego i puno ranije. Naravno, jasno je s kojim posljedicama.

Vi se, koliko shvatam, zalažete za bolji život običnih ljudi.

Apsolutno. S jedne strane imate interes nekolicine, recimo privatnih banaka, farmaceutske industrije, imate i interese ljudi poput Džordža Sorosa, dakle ulagača, a s druge strane imate interese 99 odsto građana. Mi smo jednostavno otpilili agendu te nekolicine i zagovaramo politiku koja ide naruku ili, slikovito rečeno, niz dlaku većini. I to se dosada niko nije usudio. Zašto? Zato što većina političara, i to ogromna većina, ovisi o medijima. Kada ih mediji ne bi gurali, njihova podrška bi jednostavno pala, urušila bi se. A mi, nas nisu stvorili mediji, mi možemo neovisno o medijima funkcionirat. A zašto? Pa zato jer nisu mene mediji ugurali u Sabor, nego ja sâm sebe svojim političkim radom. Kada ste vi samostalna struktura ličnosti, kada ne ovisite o nekom drugom, tek onda možete slobodno ispoljavati svoju volju, govoriti ono što mislite, bez straha da će vam mediji uskratiti podršku i likvidirati vas sa javne scene.

Treba li hrabrosti za to?

Pa, gledajte, treba hrabrosti, ali, po meni, sloboda nema alternative. Znači nikakva vrsta poluslobode ili ropstva za mene nije opcija.

„Živi zid“ ne zavisi od kontroliranih medija

Da se vratimo malo vašoj stranci. Otkud ime „Živi zid“, ima li ono simboliku živog zida ispred gola u fudbalu kada se izvodi slobodan udarac?

„Živi zid“ je pokret nastao na otporu deložacijama, kada smo branili ljude od iseljavanja. Međutim, naša platforma je puno šira od samih deložacija, ali se mi, naravno, u početku nismo usudili izgovoriti cijelu naše agendu protiv novog svjetskog poretka, nego smo tek kada smo ušli u najviše zakonodavno tijelo otvorili sve karte. „Živi zid“ je sada formalno registrirana stranka i sa tim imenom idemo na izbore. U parlamentu nas je troje.

A rejtinzi vam samo rastu!

Kako ne. Sve više ljudi mijenja svoj pogled na svijet, a mijenja ga zato jer danas više nego ikada postoji uticaj tzv. novih medija i protok informacija više nije kontroliran kao što je bio nekada. Samim tim, kako nove informacije dolaze, tako mnogi ljudi mijenjaju svoj pogled.

Mislite na društvene mreže koje dosta koristite? Tu cenzura ne prolazi.

Cenzura je besmislena ukoliko istina može da se plasira javnosti, a kroz društvene mreže to može da se uradi. Kada sam ušao u Sabor, moju stranicu na „Fejsbuku“ pratilo je 20.000 ljudi. To je bilo 11. rujna 2016. godine, a sada, 2018, prati je 274.000 ljudi, znači puno više. Samim tim je i svijest tih ljudi u značajnoj mjeri promijenjena jer je poljuljana slijepa vjera u masovne medije i ono što oni serviraju.

I kod nas je situacija da mediji drže prvog čoveka, prvu stranku, prvo sve u zemlji.

Naravno, ali pitanje je da li je ta agenda koju imaju mediji, znači korporativni mediji i politička elita, u interesu goleme većine građana. Da li će oni od nje imati koristi ili štetu? Odgovor na to pitanje svako mora dati sam za sebe.

U Srbiji se sve češće može čuti da i nama treba neka sasvim nova snaga. Možda neki novi mladi pojedinac. Iz vašeg iskustva, šta može pojedinac da uradi, naročito kada u politiku ulazi originalno kako ste vi ušli?

Jako je teško od pojedinca tražiti da razmišlja u širinu jer smo mi cijeli život učeni da razmišljamo skučeno, da ne povezujemo, da ne zaključujemo. A da se ide u političku borbu, to nije mala stvar. To je vrlo ambiciozan plan koji se mnogima čini utopijskim, nemogućim. Kada sam ušao u politiku, mnogi su mi govorili da ne idem u to. I moji najbliži su mi to govorili. Nije nitko vjerovao da je moguće mijenjat svijest društva. Svi su rekli – pa vidiš kako ljudi razmišljaju, pa iako se hoćeš bavit politikom, bavi se u tom kontekstu, nemoj sad izmišljat nešto novo itd. Ja sam rekao – ne. Ovo što je postojeće, što je staro, ja se u tome ne vidim, ja želim pokrenuti jednu novu priču. I naravno u početku nitko u to nije vjerovao. Svi idu linijom manjeg otpora, niko ne ide za tim da stvara nešto novo. Svi se hoće, da tako slikovito kažem, nakalemit na nešto već postojeće.

Da ostanu u zoni komfora, a ona ništa ne donosi.

Zona komfora nekome donosi, a nekome ne. Meni osobno primarni cilj bavljenja politikom nije egzistencijalne naravi, nego apstraktne. Znači, imam određene političke ideje, a većina ljudi koja ulazi u politiku ulazi u to kao što se ljudi, recimo, uključuju u masonsku ložu, znači čisto radi nekog osobnog interesa. Da bi lakše mogli dobit neki posao i slično, a tako vam je, nažalost, i sa velikom većinom političara.

Migranti nisu izbjeglice

Imate i veoma originalno gledanje na migrantsku krizu i na svojoj „Fejsbuk“ stranici delite i doduše retke tekstove iz kojih se vidi da se oni na terenu nekad ne ponašaju nimalo slatko, o čemu mediji u regionu i šire retko pišu. Šta je po vašem mišljenju ključni aspekt migrantske krize?

Migrantsku krizu ne treba gledati samo kroz njenu pojavnu razinu, a  pojavna razina je kada ih vidimo u šumi, na granici, u polju. Međutim, ključni aspekt migrantske krize je zapravo kako je do nje došlo, znači, ko su ljudi koji su nju orkestrirali. Tko su ljudi koji su ekonomskom politikom i ratovima zapravo uništili mnoge zemlje i gurnuli ih na ivicu siromaštva i na taj način zapravo stvorili te same migrante.

Zar nije energija u pozadini sirijskog rata i migracije iz te zemlje?

Sirijaca je najmanje u cijeloj priči. Mi znamo da najveći broj migranata, tako bar kažu vlasti u Bosni i Hercegovini, dolazi iz Pakistana i iz Irana, a u nijednoj od te dvije zemlje se ne vodi rat. Koliko mediji manipuliraju sa ovom temom, najviše svjedoči to što smo mi mjesecima slušali da se radi o izbjeglicama i tek kada je puno, puno vremena prošlo, počelo se otvoreno govoriti da to nisu izbjeglice nego migranti. A razlika među izbjeglicama i migrantima je u tome što jedni iz ekonomskih razloga bježe na Zapad i oni su većina, a manji dio zbog rata. I sada Zapad tvrdi da treba nastaviti sa tom neoliberalnom ekonomskom politikom i sa ratovima i da je rješenje za te ekonomske i ratne probleme masovna migracija ljudi ka Evropi. Pitanje je da li će se masovnom migracijom riješiti problemi u tim matičnim zemljama. Naravno da je odgovor da neće. To je s jedne strane, a sa druge će se povećati problemi na Zapadu i pitanje je zapravo ko ima interes od toga i zbog čega mediji koji su tobože za izbjeglice, istodobno podržavaju tu imperijalističku politiku, taj bankarski sustav koji drži u dužničkom ropstvu ne samo cijele zemlje nego i ljude.

Ovde kod nas kada neko iz opozicije ili nevladinog sektora kaže da će puno migranata završiti u Srbiji, vlasti se naroguše i kažu da je to nemoguće. Kako to vidite?

Problem Srbije nisu migranti, nisu ni problem Hrvatske migranti. Problem Srbije je to što Srbija više nije suverena država, što nema svoju centralnu banku koja financira državu, što imate kredite sa valutnom klauzulom, medije koji nisu slobodni itd. Jer da je Srbija suverena država i da vodi politiku u interesu svojih građana, oni bi živjeli bolje i na kraju krajeva ta država ne bi bila u stanju totalne anarhije kada u nju ulazi ko hoće i kako hoće. Nažalost, kao što i sami znate, Srbija nije u stanju zaštititi svoje granice, ali za to nisu krivi migranti. U jednoj Mađarskoj je nepojmljivo da vi ulazite u tu zemlju kako hoćete, a u Srbiji je to moguće. I zato kažem, da nisu problem migranti nego državna politika koja zapravo ne štiti svoje granice, a rezultat toga u konačnici jeste masa migranata u Srbiji.

Vaša predsednica i naš predsednik, kao i celokupne vladajuće garniture dveju zemalja, povremeno se žestoko posvađaju, a onda primire i fino ispričaju, što je doduše ređe. Koliko je to stvarno dosledno branjenje interesa svoje zemlje, a koliko samo marketing?

Sve je to predstava za javnost. A u suštini, ono što je najveći paradoks, i jedni i drugi služe istim strukturama moći. I tek kada to shvatite, možete zapravo vidjeti koliko je to sve jedna velika zabluda. Počevši od ratova na ovim prostorima nadalje.

EU je velika zabluda

Da li bismo mogli da sarađujemo, šta vi mislite?

Neki smatraju da ne možemo, ali netko drugi ima drugo mišljenje. Ja recimo smatram da je to  moguće, ali pitanje je ko bi od toga profitirao a ko izgubio. Oni koji bi izgubili, kojima ne odgovara da ljudi na ovim prostorima međusobno surađuju, oni će učiniti sve što mogu da to spriječe.

Kako vama, gledano sa strane, izgleda situacija u Srbiji?

Ako građani loše žive i bježe iz svoje zemlje, onda je jasno da je i politička situacija u toj zemlji nikakva. Ali pokušava se od strane kontroliranih medija stvoriti percepcija da je sve super, da zemlja ide u dobrom pravcu, da je Vučić uspješan predsjednik, a Brnabić uspješan premijer i da će tom politikom oni odvesti Srbiju u bolje sutra. Kad-tad će doći do sudara između propagande i stvarnosti, ali čini se da se Srbi još ne mogu probuditi iz hipnoze.

Šta je za vas kao političara najvažnije?

Najvažnije je imat sretnu obitelj. Čovjek koji nema sretnu obitelj nema ništa, jer obitelj je centar i smisao čovjekovog postojanja. Sretna obitelj je i sretan pojedinac. Čovjek bez obitelji teško može biti sretan. Da bi moja obitelj bila sretna i mogla da se raduje, trebalo bi i da su druge obitelji oko nas sretne. Ja vjerujem da društvo zajedno ide gore ili dolje. A ovaj model koji nam nameće Zapad i korumpirana politička elita na ovim prostorima je takav da je njima super, a mi svi ko nas šiša i najrađe bi nas gurnuli niz stepenice da mogu. To je jedna žalosna stvarnost u kojoj živimo.

Da li to znači da ni mi ne treba da verujemo da će ulaskom u EU biti bolje i da će naši problemi biti rešeni?

Velika je iluzija vjerovati da je nekome drugome stalo više do toga da riješi naše probleme nego nama samima. A mnogi koji zagovaraju ulazak u Evropsku uniju upravo vjeruju da će EU rješavati njihove probleme. Iz iskustva Slovenije, iz iskustva Hrvatske, vidimo da se to nije dogodilo. Po svemu sudeći se neće ni dogoditi, sada je na građanima Srbije da se uvjere u isto u što smo se i mi uvjerili.

Samo što građani Srbije, običan narod, kao što je verovatno i kod vas, baš i nemaju neki uticaj.

Zapravo imaju, ali pitanje je da li običan svijet glasa za ljude koji predstavljaju običan svijet ili za političku elitu koja ima neku svoju agendu i zapravo joj se fućka za sve nas. Ali ono što je ključno – nije problem samo korumpirana politička elita, problem su korumpirani pojedinci kao birači. Znači ako jedan birač prodaje svoj glas za 500 dinara, za čašu piva, porciju ćevapa ili nešto drugo, ne možete očekivat da ćete sa takvim biračkim tijelom imat na vlasti poštene ljude. To sve vuče jedno drugo.

 

U istom loncu
Kakav je po vašem mišljenju položaj Srba u Hrvatskoj?
Nikakav je kao i Hrvata u Hrvatskoj. To je kao da me pitate kakav je položaj Hrvata u Srbiji. Ako prosječan Srbin živi jadno, onda je logično da će i prosječan Hrvat isto živjeti jadno. Znači, nije sudbina jednog naroda odvojena od sudbine drugog. Ali u smislu da Srbe netko maltretira baš zato što su Srbi, s tim se ne mogu složit. Jednostavno ovaj sustav nas maltretira sve redom. Svi se kuhamo u istom loncu.

 

O Beogradu
Šta vam se svidelo u Beogradu, a šta baš i ne?
Beograd je lijep. Jedino što sam vidio a što mi se nije svidjelo ovdje jeste puno smeća koje sam vidio u nekim dijelovima grada. Toga recimo u Zagrebu nema.
To znači da niste videli pse lutalice.
Ne, njuške nisam vidio.

 

 

Direktno

Beogradski glas

Dobra vest

Naslovna za sredu 05. 12. 2018.

Loša vest

Uzbunjivač

Beogradski glas